Ni Atatürk, ni Homeini

Author: Gojko Beric
Uploaded: Wednesday, 12 November, 2003

One of a fascinating series of obituary articles in a recent special issue of Dani (Sarajevo) devoted to Alija Izetbegovic

 

 

Smrt Alije Izetbegovića smrt je čovjeka sa kojim se sudbina vraški poigrala. Njegova životna biografija je neponovljiva i pripada "slučajevima" 20. stoljeća.

Radeći kao pravnik u upravi građevinskog sektora bosanskih željeznica u Sarajevu, Izetbegović je kroz prozor svoje kancelarije svakodnevno posmatrao istu takvu austrougarsku zgradu preko puta, u kojoj su sjedili komunistički lideri iz republičkog vrha. Mnogo godina kasnije, nakon prvih višestranačkih izbora, on će postati šef države i ući u predsjednički kabinet, a čuvari sistema koji ga je dva puta slao na robiju otići će na ulicu.

Tihi službenik, koji je život uglavnom proveo među kancelarijskim, zatvorskim i kućnim zidovima, predan molitvama, nije ni slutio da se baš tog povijesno prekretničkog trenutka našao pred vratima pakla. Ono što je Izetbegović proživljavao narednih nekoliko godina, teško bi se moglo poželjeti i najvećem neprijatelju.

Tutanj "zelene konjice"

Zašto ga je stigla takva kazna, njega koji je važio za asketu i istinskog vjernika, to ne znam. Ali kao da je i sam žurio u susret svojoj i našoj kolektivnoj nesreći, koja je stizala sa istočnih granica. Vođen mesijanskim ambicijama, pronicljivo je i oprezno, ali nezaustavljivo grabio ka tronu novog muslimanskog lidera. Predizborni skupovi SDA prerastali su u masovni pokret sa impresivnim izljevima do tada zatomljenih vjerskih emocija, koje su tu i tamo izbijale kao vjerski nacionalizam. Bivši šutljivi pravnik građevinske firme prepoznaje u probuđenoj masi svoj lik, a ona u njemu vođu. U jeku euforije "oslobođenih duša", Izetbegovića napuštaju ljudi poput Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića. U tutnjavi "zelene konjice", kojom je Alija bio ponesen, oni su prepoznali smrtnu opasnost po Bosnu. Izetbegović je ostao sam. Više ništa nije stajalo na putu njegovog uzdizanja u kultnu figuru.

Živeći u socijalnoj skučenosti, koja ga je lišila slojevitog životnog i političkog iskustva, Izetbegović je u politici bio predodređen za gubitnika. On nije dovoljno poznavao ni vlastiti, a kamoli ostala dva naroda. O tome najbolje svjedoči politički gubitak Mostara prije nego što je rat i počeo. Pad komunizma stvorio mu je iluziju da je moguće uspostaviti znak jednakosti između života u Bosni i religijsko-političke filozofije koju je crpio iz panislamske utopije. Bila je to fatalna greška. Ona je predstavljala vitaminsku hranu za srpski i hrvatski nacionalizam, a za ishod je imala potpunu simbiozu SDA i Islamske zajednice.

I kao što kralj Lear nije vidio da kroz otvoren prozor njegove sobe upada snijeg, tako ni Izetbegović nije vidio da će osvojena sloboda kratko potrajati i da već sviće zora rata. Kad se jednog jutra probudio, rat je bio tu, pod njegovim prozorom, kao i pod prozorima svih nas. Slijedilo je tragično poglavlje Izetbegovićeve biografije, svejdočanstvo o njegovim lutanjima, teškim dvojbama i nesnalaženjima. Katastrofalna organizacija života u opsjednutom Sarajevu bila je prvi ozbiljan znak da on nije u stanju da upravlja ni glavnim gradom, a kamoli državom.

Izetbegovićevi politički protivnici među Bošnjacima smatraju ga krivcem za bosansku i bošnjačku tragediju, pripisujući mu atribuciju "političkog zla" i tvrdeći kako se rat mogao izbjeći. Ne mogu se s time složiti. Ne vidim kako je bilo moguće izbjeći vjetrove rata ako se ima u vidu planirana agresija Beograda, a potom i dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine. Gandijevski otpor nije imao nikakvih izgleda. Rat se možda samo mogao odgoditi. Ta varijanta je vodila Izetbegovića u vazalski odnos sa Slobodanom Miloševićem. Ali, zastave SDA i HDZ-a već su bile čvrsto vezane. To je bio Alijin izbor. Zato je Izetbegović zaslužio spomenik u Zagrebu, jer je klatno povijesti moglo otići na suprotnu stranu i Hrvatska vjerovatno ne bi postojala u svojim današnjim granicama. Uprkos tome, Tuđman ga naprosto nije podnosio, a muslimane je nazivao "muzlimanima".

S druge strane, Izetbegović je u očima Srba i s ove i s one strane Drine bio i ostao ikona svih zala i nesreća, glavni krivac za rat i krvavo potonuće zajedničke države. Oni mu nikada nisu oprostili što im je pružio otpor i, mada uz ogromne žrtve, spriječio stvaranje velike Srbije.

Izetbegovićeva greška nije bila u samom otporu fašizmu, kojim je zemlja bila napadnuta i spolja i iznutra, već u ideološkom preoblikovanju tog otpora. Odbrana od agresije u početku je imala kakve-takve elemente građanskog patriotizma, naročito u Sarajevu, ali je Izetbegović uskoro napustio tu opciju, islamizirajući armiju kojom je komandovao. Činio je sve da Zapad pitanje rata i mira u Bosni preferira kao muslimansko pitanje. Genocid nad njegovim narodom, koji se odvijao pred očima tzv. civiliziranog svijeta, učvršćivao ga je u uvjerenju da bosanski muslimani, iako u srcu Evrope, pripadaju jednom drugom, dalekom svijetu. Kad ga je novinar njemačkog Sterna podsjetio da je na Zapadu prepoznatljiv kao musliman evropske tradicije i tolerancije, Izetbegović ga je ispravio: "Moja tolerancija nije evropskog, nego muslimanskog porijekla. Ako sam tolerantan, ja sam to prvo kao musliman, a tek potom kao Evropljanin."

Da li je etnička podjela bila njegova stvarna želja ili samo topovima iznuđeni izbor, pitanje je koje će možda zauvijek ostati nerazjašnjeno. Indicija za ovo prvo ima dovoljno, iako on nikada nije priznao takve namjere. Bilo kako bilo, onog trenutka kad je separatističke vođe Karadžića i Bobana prihvatio kao partnere u pregovorima, oni su postali njegov i naš trajni politički i moralni problem, koji je i danas nerješiv. Sigurno je da Izetbegović Bosnu i Hercegovinu nije vidio kao modernu evropsku državu. Platforma Predsjednišva RBiH iz rane faze rata nije bila njegov iskreni izbor. Ideje iz Islamske deklaracije bile su jače od njega, ali je stvarnost bila jača od tih ideja.

Liderima sudi istorija

Bosanskohercegovački integralisti među sarajevskim Srbima i Hrvatima, u pravilu građanske orijentacije, jedno vrijeme su mu bili jako važni, iako im nikada nije previše vjerovao. Njihov grupni portret mu je u očima zapadnih diplomata i političara donosio značajne poene i služio kao dokaz njegove privrženosti multietničkoj Bosni. Alija je taj portret nosio u svom prtljagu i na Ženevske pregovore, a onda ga je jednog dana smjestio u muzej svojih isluženih figura, gdje su se već nalazili neki istaknuti Bošnjaci. Izgledalo mu je besmisleno saditi tikve s ljudima koje vlastiti narod doživljava kao odmetnike, izdajnike i menjševike. Razumijem da mu je, kao što je i sam tvrdio, bilo najlakše sarađivati sa Momčilom Krajišnikom, "jer je on zastupao interese svoga naroda". Sa Izetbegovićeve tačke gledišta to je moglo biti tačno. Ali, šta ćemo sa činjenicom da je Krajišnik, godinu ili dvije kasnije, s lisicama na rukama odveden u Haag?

Back To News Index
home | about us | publications | news | contact | bosnia | search | bosnia report | credits
bosnia report
Bosnia Report is a bi-monthly magazine which publishes articles and other information about Bosnia-Herzegovina and related issues. Use the links below to access the current issue or archives.

current
archive

Search our archives: