Nije nam dao da budemo zli

Author: Senad HadĹžifejzovic
Uploaded: Wednesday, 12 November, 2003

One of a fascinating series of obituary articles in a recent special issue of Dani (Sarajevo) devoted to Alija Izetbegovic

Dok smo živi, Senad Pećanin i ja ćemo se prepirati ko je prvi uradio intervju sa Alijom Izetbegovićem, i da l' to bi krajem 1989. ili početkom 1990. godine.

Obična, mala, bezvezna novinarska sujeta...

Bio sam urednik Omladinskog programa, emisija se zvala Radio-ring, zakuhavala se demokratija, Nijaz Duraković je prijetio onima koji žele nacionalne stranke, ali i medijima koji bi o tome pričali i pisali... Dovoljno razloga da, onako mladi, ufurani i nabrijani, prkosimo CK-u. Ne sjećam se ko mi je bio "producent" emisije i po kojem kriteriju je birao goste i kako su se u studiju obreli Alija Izetbegović, Vladimir Srebrov, Davor Perinović i Salko Aličehić. Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam s kim sam razgovarao: Izetbegović je promovisao svoju SDA, Srebrov osnovao SDS, Perinović postao predsjednik HDZ-a, a Aličehić vođa Stranke Jugoslovena!

Za Perinovića sam znao da je ljekar, o Srebrovu sam čuo kao o pjesniku i da mu je pravo ime neko drugo, Aličehiću sam znao kćer sa studija, a o Izetbegoviću - osim da je osuđen 1983. za podrivanje države - ništa. Nedovoljno za emisiju od dva sata... Bili su suzdržani u govoru - prvi strah od demokratije - ali su imali neki ritam koji odgovara konceptu Omladinskog, svi osim Izetbegovića.

Teško je sklapao rečenice, zastajkivao, odlazio u širinu… Posljedica robije? Prekidao sam ga, nisam mu davao previše prostora. Nakon emisije u restoranu smo popili po pivo, Izetbegović vodu.

Svi ključni intervjui Moj sljedeći "intervju" s njim desio se 14. aprila 1992. godine, na početku rata, kada mi se javio u Dnevnik uživo, nakon što je to prvi učinio Karadžić. Nekako sam obojicu ubijedio da sklope primirje i desilo se čudo mira od dva dana!

I onda taj Drugi Maj 1992. godine. Dnevnik je počeo u 15 sati i nakon pet sati i 23 minute, kada smo se pripremali za odjavu, samo 18 sekundi prije kraja emisije, on se uključio u program! Kidnapovani predsjednik države javlja se iz štaba neprijateljske armije! Dnevnik je produžen i završili smo ga oko pet sati ujutro, nakon 14 sati neprekidnog emitovanja! Nikad u životu nisam bio u težoj situaciji, ali nikada nisam bio smireniji.

Shvatio sam da, u toj konfuznoj situaciji, kada se odjednom u program uključuje oteti predsjednik, preko specijalnih veza iz Predsjedništva javljaju Kljuić i Ganić, a na vratima studija niotkuda ukazuje Fikret Abdić, ne mogu biti samo novinarski posrednik-najavljivač, već da nešto moram učiniti. Ali, šta? Odjednom, u tom ludilu, saznajem da je Izetbegovića u Lukavicu odveo general Vojislav Đurđevac, moj komandant iz Armije!

"Moj" komandant kidnapuje "mog" predsjednika! Znao sam da je Đurđevac naopak čovjek, ali i koliko drži do oficirske časti... i zaigrao sam na tu kartu.

Znao sam da voli televiziju, ali i da je se boji... malo sam ga hvalio, malo prepadao... i nekako se to na kraju uspješno završilo. Iskreno, u jednom momentu, u pauzi, pogledao sam Abdića, koji je sjedio do mene u studiju, i pomislio - što li njega ne kidnapovaše, ali sam znao da bih isto uradio i da je on bio u kandžama JNA... a i Ganić.

Nikada sa Izetbegovićem nisam progovorio ni jednu jedinu riječ o tom Drugom Maju, o tom Danu D za našu zemlju. Nikada.

Nisam ništa dobro mislio o Aliji kao političaru. Nekako mi je bio prespor za onaj predratni ritam, defanzivan u odnosu na one zvijeri iz Zagreba i Beograda, konfuzan u izjavama hoće li rata biti ili ne biti, neubjedljiv u objašnjenjima razloga za rat... Svi lažemo ako kažemo da u tim danima nismo priželjkivali odlučnijeg, pa i radikalnijeg predsjednika. Nismo ni primijetili da smo i mi bili kao on, da ni mi nismo vjerovali da se toliko zlo na nas može sručiti, da smo mislili da se rat nekom drugom događa, da svijet to neće dozvoliti, da je za rat potrebno dvoje...

Kritikovao sam Izetbegovića u Dnevniku, javno govorio da ne razumijem njegov sabur i merhametluk. Nisam trčao za njim i tražio intervjue, drugi su to radili. Moji intervjui s njim su se jednostavno dešavali.

Tek 1994. godine uradio sam klasični razgovor, snimanje u njegovom kabinetu. Sve do tada to je bilo uživo, vanredno, na prvu ruku. Jesam, nakon svakog intervjua, u kabinetu ili studiju, kad se isključe kamere, ostajao s njim u prilično dugim razgovorima. Jesam, pitao sam ga svašta, baš sve što me interesovalo, bez dlake na jeziku. Jeste, na svako pitanje mi je iskreno odgovarao. I to o čemu smo razgovarali ostat će nenapisano, iz mog poštovanja prema njegovoj iskrenosti...

Sve ključne intervjue Izetbegović je "dao" meni. Uživo, u ratu 14. aprila, potom 2. maja, pa onda 1993., kada je odjednom smijenio komandante vojske i policije Halilovića i Pušinu... Iz Daytona je maltene iz aviona ušao u studio... Na kraju, i odluku o povlačenju sa funkcije i iz politike 2000. godine... Znam da zbog toga neki novinari, političari, a pogotovu "stranci", sumnjaju da sam mu bio "politički blizak". Ne uzbuđujem se zbog toga, znam da sam mu postavio svako pitanje koje bi mu postavio svaki žestoki kritičar, mislim da sam se dobro snalazio u intervjuima, od kojih je većina bila potpuno šokantna, neplanirana, uživo u programu; siguran sam da je i on smatrao poštenijim potezom učešće u emisiji uživo od snimljenog razgovora...

Čudna su sjećanja koja naviru kada čujem da je neko umro. Ja uvijek pomislim da li sam tog čovjeka koji je preselio na drugi svijet nekad nekako povrijedio... Ne znam za Predsjednika, on mi nije rekao da jesam, a ja mislim da nisam... Potom, nakon nedefinisane šutnje i tišine, vratim scene kojih se nikada za života tog čovjeka nisam sjetio...

"Šta ćeš me prvo pitat'", rekao mi je Izetbegović u studiju nakon dolaska iz Daytona.

"Predsjedniče, vazda me pitate šta je prvo pitanje i znate da Vam to nikada ne kažem."

"Ja tebe ne razumijem, zašto ti je teško da mi kažeš da li ćeš početi sa dobro veče, predsjedniče, ili kako ste, predsjedniče, ili kako Vam je zdravlje. Stalno me zbunjuješ tim tvojim početnim pitanjima. Pitaj me šta hoćeš, al' mi reci koje je prvo pitanje!"

Ja sam blenuo u njega. Toliko intervjua, a da nikada nisam shvatio da on pod prvim pitanjem podrazumijeva onaj bezazleni, kurtoazni uvod, ono kako ste, jeste li dobro... On se pripremi za dobro veče, a ja ga pitam kako je i eto mu zabune...

Miloza drago

"Šta ćeš me pitat' u toj emisiji" , interesovalo ga je u martu 1998. godine, kada smo ga ja, Dino Mustafić i Rasim Kadić ubjeđivali da učestvuje u prvoj emisiji talk-showa Face to Face i da govori o svom privatnom životu.

"Pa, postavit ću Vam 'klintonovsko pitanje', ova afera Clinton - Monica, ima li toga kod nas, političari su ženama zanimljivi..."

Back To News Index
home | about us | publications | news | contact | bosnia | search | bosnia report | credits
bosnia report
Bosnia Report is a bi-monthly magazine which publishes articles and other information about Bosnia-Herzegovina and related issues. Use the links below to access the current issue or archives.

current
archive

Search our archives: