Majstor fragmenta

Author: Miljenko Jergovic
Uploaded: Wednesday, 12 November, 2003

One of a fascinating series of obituary articles in a recent special issue of Dani (Sarajevo) devoted to Alija Izetbegovic

12

 

‘Bosna me podsjeća na slike Jacksona Pollocka.’ (A. Izetbegović, 1992.)

‘Islam jeste najbolji, ali mi nismo najbolji.’ (A. Izetbegović, 1997.)

 

Jednoga dana kad se neki budući povjesničar bude bavio našim vremenom onako kako se mi bavimo vremenima kralja Stjepana Tomaša, od Alije Izetbegovića vjerojatno će ostati neusporedivo više onoga što je govorio nego onoga što je učinio. Neće biti pročitani njegovi cjeloviti iskazi, jer obično nemaju transparenciju i konzekventnost potrebne da se njihov tekst može tretirati kao povijesno relevantan; isprazni i kristalizirani u toku i brzaku vremena bit će zapamćeni, kao vrijedni i znakoviti, fragmenti Izetbegovićevih govora. Iz njih se nikada neće očitati njegova politička strategija ili historijska uloga, ali će oni, ti fragmenti, biti izvanredne sličice, portreti i pejzaži jednog vremena, ali i samog Alije u tom vremenu. Taj čovjek definitivno neće biti ni bosanski (ili bošnjački) Lincoln, ni bosanski Washington, ali bi mogao biti bosanski Heraklit, tačnije Heraklit bosanskog domovinskog i nacionalnog udesa. Majstor fragmenta.

Izetbegovićev govor pred muslimanskim vođama iz cijelog svijeta bio je, opet na razini fragmenta, jedan od retoričkih vrhunaca bosanskog predsjednika. Nakon što je predstavio model mogućeg islama usred svih drugih mogućih svjetonazora i nakon što je moćnijima, jačima i bogatijima od sebe i svoga naroda pokazao da terorizam nije sredstvo pomoću kojega bi mogao biti opravdan ijedan, pa i najuzvišeniji cilj, nakon što je istaknuo praktičnu vrijednost zapadnog svijeta u odnosu na nerazvijena i arhaična muslimanska društva, Izetbegović je u jednoj rečenici obilježio procjep koji postoji između Ideje i Života, Božanskoga nadahnuća i ljudske nesavršenosti. Tvrdnja da je Islam najbolji, ali da mi - vjerojatno je mislio na ljude u muslimanskim zemljama ili zemljama sa muslimanskom većinom - nismo najbolji, rečenica je osviještene Vjere, te kao takva predstavlja tipsko mjesto civilizacijskoga prelaska iz vjerskog društva u društvo vjere. U kršćanskome svijetu taj pomak događa se osudom nedjela Inkvizicije, a u islamskome on nalazi uporište u odnosu prema terorizmu. Pomak nikada nije konačan, budući da se društvo vjere pri odsustvu demokratskih, racionalističkih i univerzalističkih principa neprestano vraća i tone u vjersko društvo. Inkvizitori su, kao teroristi u ime Boga, preuzeli ovlasti koje im ne pripadaju, što je posljedica njihove ljudske krhkosti i neutemeljenja u Vjeri: jedino Bog sudi i jedino on ima pravo na krajnju aksiološku podjelu dobrih i zlih, pravednika i grešnika. Ili kako sam čuo od jednog imama iz istočne Bosne: ‘Samo dragi Allah zna ko jest, a ko nije musliman.’

(Ne)daroviti političar

No, kako Izetbegović voli koristiti dvodijelne fraze i uz pomoć rečeničnih paradoksa stvarati retorički učinak, tako su mu i ovoga puta pročitali samo prvi dio rečenice, a potom ga žestoko napali. Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić zamjerio je Izetbegoviću što kao državnik, a ne kao vjernik, tvrdi da je islam najbolji, a gotovo svi režimski mediji u Hrvatskoj su pomoću iste metode iznašli krunski dokaz o njegovoj nesnošljivosti i nespremnosti da s kršćanima, dakle s onima koji vjeruju u manje dobru vjeru, gradi bosansko društvo. Principijelno govoreći, Puljić je u pravu, premda je malo čudno da nakon sedam godina dobrog poznanstva i stotina prigoda u kojima je Izetbegović govorio o stvarima o kojima drugi predsjednici ne govore, tako oštro biva ukoren zbog rečenice o islamu. Osim toga, ako želimo principijelno nastupati, onda to moramo činiti bezizuzetno, u ama baš svakom povodu kojim je tangiran naš predmet interesa. U kardinalovom slučaju to je, sasvim razumljivo, Vjera i Vjerovanje, no je li on baš uvijek principijelno reagirao? U vrijeme pred prve poslijeratne izbore u Bosni Krešimir Zubak je, recimo, održao govor u kojem je rekao da južno od Čapljine ‘više ništa neće biti zeleno osim trave’. Taj iskaz je itekako dirao u pitanja Vjere, a izrekao ga je čovjek koji, kao ni Izetbegović, takve stvari ne bi smio govoriti ako je već političar, štoviše ovlašteni zastupnik interesa bosanskohercegovačkih Hrvata. Ako ćemo govoriti o principima, kardinal je i tada morao reagirati. A nije. To je, naravno, samo jedan primjer, nasumce izvučen iz sjećanja, ali je primjera u posljednjih sedam godina bilo puno. U Bosni i Hercegovini malo tko, ili skoro nitko, nema pravo na reakcije inspirirane principima, jer je malo tko, a zapravo nitko, reagirao uvijek kad je trebalo.

Tvrdnja ‘islam je najbolji, ali mi nismo najbolji’ nikoga neće uvrijediti, niti navesti na zlo sve dok se bude čitala u cjelosti, a ne u dijelovima. Tu, naravno, nastaju problemi: i muslimani i nemuslimani jako su skloni pročitati samo prvi njezin dio. Drugi će biti zaboravljen. Jedni ga zaboravljaju zbog bahatosti i mentaliteta većine, a drugi ga ne pamte da bi prve mogli optužiti da su isključivi i nedruštveni. Ni Izetbegović se u svom političkom djelovanju ne drži svoje rečenice. Njegova Bosna danas nije Bosna u kojoj bi SDA sugerirala muslimanima da nisu najbolji, nego je to Bosna u kojoj se sugerira da katolici i pravoslavni nisu najbolji. Sam Alija Izetbegović nikada nije prepoznao način na koji bi svome narodu povratio dostojanstvo, a da pri tome ne okrzne dostojanstvo drugih. Njegova Bosna jednostavno nije zemlja u kojoj bi se pripadnici drugih naroda osjećali ravnopravnima. Ona to nije usprkos Izetbegovićevim riječima, a zahvaljujući njegovim djelima. To znači da Alija, u tehničkom smislu, nije darovit političar.

Žrtva vlastite taštine

Nedavno se bosanski predsjednik, u skoro neformalnom tonu, pojadao kako li je lako voditi neku veliku i ozbiljnu zemlju - to je kao voziti neki skup auto, a voditi Bosnu - to je kao upravljati nekom starom krntijom koja se svako malo kvari. Time je, i ne znajući, savršeno odredio vlastitu - zbilja pomalo tragičnu - poziciju. Naime, njegov bi govor pred muslimanima svijeta bio veličanstven primjer civilizacijske i vjerske emancipacije i velik korak u osujećivanje rata civilizacija, da ga nije izgovorio kao predsjednik jedne male zemlje na kraju Europe, a daleko od početka Azije. Mogao ga je čak reći i kao pariški ili londonski profesor i konvertit na islam, i tada bi on jače i tačnije odzvanjao. Ovako je govorio skoro u gluho: kod kuće ga nitko nije do kraja čuo, a sam nema političke vještine i snage da praktično provede svoje riječi, dok ga vani, među muslimanima i nemuslimanima svijeta, iz čisto marketinških razloga ne prihvaćaju na odgovarajući način.

Stvarnost se, međutim, voli poigrati i s velikim i moćnima, kao i s malim i nemoćnim ljudima, narodima i vođama. Nekoliko da

Back To News Index
home | about us | publications | news | contact | bosnia | search | bosnia report | credits
bosnia report
Bosnia Report is a bi-monthly magazine which publishes articles and other information about Bosnia-Herzegovina and related issues. Use the links below to access the current issue or archives.

current
archive

Search our archives: