Covjek cjelovite Bosne

Author: Mile Stojic
Uploaded: Wednesday, 12 November, 2003

One of a fascinating series of obituary articles in a recent special issue of Dani (Sarajevo) devoted to Alija Izetbegovic

 

Za Aliju Izetbegovića ja sam prvi put čuo početkom osamdesetih, kad je počeo sudski proces grupi Muslimana. Od cijele te skupine ja sam poznavao Meliku Salihbegović i Džemaludina Latića. Melika je bila redoviti suradnik književnih publikacija u kojima sam i sam surađivao (ili koje sam uređivao), te objavila knjigu pjesama u istom uredničkom nizu sarajevske Svjetlosti kad i ja (biblioteka se zvala patetično Nada, a uređivao ju je Risto Trifković). Džemaludin Latić, pak, studirao je književnost na Filozofskom fakultetu i djelovao prilično povučeno. Prvu njegovu knjigu pod nazivom Mejtaš i vodica pokazao mi je još u rukopisu Ivan Lovrenović, koji je tada bio urednik Odjeka.

Moj prijatelj Lovrenović bio je oduševljen Latićevom knjigom, divio se njenim jezičnim valerima, nastalim na bazi zapadnobosanske ikavice. Alija Izetbegović neformalno je u novinama bio proglašen za vođu te inkriminirane grupe - glavni dokaz bila je njegova Islamska deklaracija, koju nitko nije vidio, a pisalo se da je to urotnički dokument u kome je razrađena strategija rušenja socijalizma i uvođenja klerikalne države. Kažem, nitko taj spis nije bio ni vidio, ali su na osnovi njega Izetbegovića uspoređivali s imamom Homeinijem i izvodili slične nebulozne zaključke.

Kiklop Velike Srbije

Proces Mladim Muslimanima u pozadini je imao rušenje jugoslavenskog federalizma, nastalog prema Ustavu iz 1974. U procesima "defederiranja" federacije, o kojima se glasno počelo govoriti u partijskim organizacijama Srbije, jedna od najvećih prepreka bilo je bosanskohercegovačko rukovodstvo, oličeno u Mikuliću - Pozdercu - Renovici, političarima koji su od Bosne i Hercegovine u ekonomskome smislu bili napravili ravnopravan federalni subjekt, a u kulturnom smislu skinuli s nje pečat tzv. tamnog vilajeta. Bila je tad svakodnevna hajka na bosanski "ždanovistički etatizam" a hajkači su vikali i iz Beograda i Zagreba. (Gledajući ubijanje Bosne, jedan od njih se nedavno javno ispričao zbog tih svojih tekstova.) No, najviše se BH (Branko-Hamdija) timu prigovaralo zbog forsiranja "vještačke nacije Muslimana", "koja je stvorena nasilno da bi se Bosni oduzeli srpski atributi" (Milorad Ekmečić).

Danak koji je Beograd od Bosne tad tražio bile su glave Hamdije Pozderca, Fuada Muhića, Muhameda Filipovića, Alije Isakovića, Nijaza Durakovića, Atifa Purivatre i drugih muslimanskih intelektualaca i političara, koji su definirali status muslimanske nacije u modernoj jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj državi, a proces se u Sarajevu vodio prema grupi vjernika, socijalno marginalnoj i nepoznatoj u široj javnosti. Kiklop Velike Srbije, tada još prikriven, nije bio zadovoljan prinosom i podmuklo je režao. "Uhapšeni su nevini, krivi su ostali", tim riječima je komentirao beogradski humoristički list Jež drakonsku presudu Izetbegoviću i prijateljima. (Ta čaršija je i poslije puštanja iz zatvora prema Izetbegovićevoj grupi bila nježna - ta zar ih nije primao u svoje dvore i sam Dobrica, isposlovavši da se prvo izdanje Islamske deklaracije tiska u Beogradu.) Udar na Pozderca i Mikulića, nakon toga nastavljao se kroz famoznu "aferu Agrokomerc", kad je upravnik te izuzetno produktivne socijalističke tvornice Fikret Abdić morao biti strpan u haps zbog nekih ogromnih kredita (kasnije će se uvidjeti da ama baš sve tvornice u tzv. dogovornoj ekonomiji počivaju na sličnim zajmovima).

Ovaj politički proces, medijski orkestriran iz Beograda, dao je velike rezultate. Sa dužnosti je odstupila najkrupnija riba - Hamdija Pozderac, član Predsjedništva SFR Jugoslavije, koji će nedugo nakon toga umrijeti. Uvođenje užasa u Bosnu moglo je da počne. Prvi višestranački izbori pokazali su da dvije podmetnute žrtve - dva robijaša pod komunistima - u redovima muslimanskog naroda imaju najviše povjerenja: Fikret Abdić i Alija Izetbegović. Abdić, koji je dobio najveći broj glasova, bio je tvrdi Krajišnik, socijalistički mogul, čvrsto odlučan da istjera do kraja svoju ličnu osvetu. U vjerskom smislu bio je Abdić ateist, ali ga je vjernik Izetbegović hitro primio u svoju stranku, svjestan da mu je Babo najveći mogući politički adut.

Bosanski integralist

Iako je Abdić dobio najveći broj glasova, Izetbegović je uz pomoć članova Predsjedništva iz drugih naroda mjesto prvog predsjedavajućeg Predsjedništva izborio za sebe i njegova politička zvijezda zasjala je tad na mračnom bosanskom nebu. Sve što se dalje događalo diktirali su procesi raspada Jugoslavije, u kojima je Izetbegović imao velikoga utjecaja, jer će, kasnije će se vidjeti, Bosna biti glavni ratni cilj dvaju zaraćenih susjeda. Ljudi koji tvrde da je Izetbegović krivac za bosanski rat, ili da je njegova krivica slična Tuđmanovoj i Miloševićevoj (priča o jednakoj krivici triju zaraćenih strana), ne mogu Izetbegoviću oprostiti što se zalagao za bosanski suverenitet. Iako je svojim odlukama tokom rata ponekad doprinosio runjenju tog suvereniteta, za njega se mora reći da je bio bosanski integralist, čovjek cjelovite Bosne. Druga je stvar kako ju je i koliko znao i mogao praviti.

Priče o tome da je želio uvesti islamsku državu, iz jednog su njegova predratnog spisa (Islamska deklaracija) izvlačili srpski i hrvatski nacionalisti kad god su htjeli pravdati svoja bosanska zlodjela. Pa ipak, bosanski islam Izetbegović je izveo na ulice i tako oskvrnuo njegovu mistiku i učinio od njega europski bauk. Nije umio komunicirati sa svijetom, niti s ljudima koji su mu bili skloni. Lukavo je udaljavao od sebe i najbliže suradnike kad bi shvatio da su mu konkurencija - vjerovao je uglavnom ljudima s kojima je robijao, a apsolutno je vjerovao jedino svome sinu. Nikada nije probančio noć u kavani niti u kockanju, a politika se, kažu, i proizvodi u kavanama i nema je bez rizika i strasti kockanja.

Ostao je do kraja čovjek užih, vjerskih krugova, koji su ga tretirali kao prvosvećenika, ljubeći mu ruke na javnim skupovima. Smotru Armije Bosne i Hercegovine kao vrhovni zapovjednik pozdravljao je vjerskim pozdravom. Od predsjednika jedne države sam sebe je degradirao u nacionalnog vođu. Ponekad je, želeći biti pragmatik, odstupao od principa i uvijek bi ga to lupilo po glavi. U svojim političkim govorima uvijek je pokušavao biti mislilac, služiti se slikovnim rječnikom, što je zadavalo velike poteškoće njegovim kritičarima. Njegovo ime dugo će se vezivati za agoniju jedne države i jednog naroda, ali i za međunarodno priznanje te države i afirmaciju tog naroda. Ostavio je iza sebe Bosnu i Hercegovinu raskopanu, poharanu, opljačkanu i očerupanu i od svojih najbližih suradnika, ali ipak nepodijeljenu. Alija Izetbegović nije bio čovjek mržnje

 

Back To News Index
home | about us | publications | news | contact | bosnia | search | bosnia report | credits
bosnia report
Bosnia Report is a bi-monthly magazine which publishes articles and other information about Bosnia-Herzegovina and related issues. Use the links below to access the current issue or archives.

current
archive

Search our archives: